Rovinjka bi ovdje dolazila s ribom i za tren bi se oko njih okupila svjetina. "Ribi, ribi, ribi!"- čulo bi se po placi. Ladonju je zasadio Jakov Zohil za kvartin vina i kvarat kruha. No, za vrijeme 2. Svjetskog rata, Nijemci koji su bili u Žminju razglasali su da, onaj tko im da pedeset jaja, može posjeći ladonju. Ponuda je bila primamljiva budući da bi ladonja dala znatne količine drva za ogrijev. Kada je za to doznao Jakov Zohil, unuk istoimenog gospodina koji je ladonju zasadio, nekoliko dana obilazio je žminjske domove. Žitelje je ponaosob molio da poštede ladonju. Taj je čin bio opasan po život, budući da je to značilo suprostavljanje odluci okupatora. Ladonja je pošteđena jer je i Žminjcima bilo jasno da bi onaj tko na nju digne ruku doživio strašan prezir. A njezine grane i danas, u 21. stoljeću Žminjcima pružaju hlad i mjesto za ćakulu, iako Rovinjka s ribom odavno ne dolazi.