U željezno doba (2000. do 1000. godina prije Krista) na Žminjštini je bilo nekoliko naselja. To potvrđuju nađeni ostaci keramike kod svete Foške i u samom Žminju. Pretpostavlja se da je Žminjština dobila značaj prometnog raskrižja već u željeznom dobu jer su putevi vodili prema tada već postojećim naseobinama, poput Barbana, Pićna, Lindara i Vodnjana. Slaveni na Žminjštinu dolaze u 7. st. Nalazi na groblju, iz 9. i 10. stoljeća, pronađenom kod današnje OŠ. Vladimira Gortana potvrđuju kako se ovdje nalazilo veće staroslavensko naselje. Žminjština je od druge polovice 12. st. bila u sastavu Pazinske grofovije. Iz urbara (zbirke propisa) i drugih izvora da se zaključiti (po davanjima i radnim danima za obradu zemlje) da je Žminj bio među najrazvijenijima. Bio je trgovište bogato poljoprivrednim proizvodima, vinom i drvom. Vinom se ovdje trgovalo, a naići se može na tvrdnje Jochanna Weicharda Valvasora koji u knjizi "Slava Kranjskoga vodvodstva" opisuje kako u Žminju ima više vina nego vode.
Žminjština spašena malarije i kolere
U 14. stoljeću su se na Žminjštinu doseljavali bjegunci iz istarskih naselja koja su Mlečani razorili. U 16. st. Žminj naseljavaju i žitelji Like i Krbave koji su bježali pred Turicima. Zbog Uskočkog rata Žminjština je proživljavala teške trenutke, od 1615. do 1617. Mlečani su nemilosrdno uništavali šumsko i drugo bogatstvo. Nakon rata se ovaj kraj brzo oporavio jer ga nisu napale malarija kolera koje su harale Istrom. Naime, nije bilo močvarnog tla, a samim time ni komaraca koji su bolest prenosili. Žminj je bio trgovačko središte, trgovalo se drvom, mesom, sirom, žitaricama, voćem, vinom i sijenom. Od jednog stabla moglo se dobiti pet voza drva. Za jedan se voz dobivalo 14 lira. Meso se prodavalo po dva ili tri šolda po librici (327 grama). U 17. stoljeću je Žminjština imala oko 380 porodica, što znači više od 1000 stanovnika.
Efikasni Francuzi
Nakon pada Mletačke republike, čitava Istra pada pod Austrijsku vlast gdje ostaje do 1918. U to se vrijeme razvila cestovna mreža. U tome je pomogla i francuska vlast (1805. - 1814.), koja je ubrzano gradila ceste. Tako je bila obnovljena ceste iz Pule i Rovinja preko Žminja prema Pazinu. Francuzi su ovdje imali jače posjede, o tome svjedoči i naziv Napoelonova stancija. Poznato je da je Žminj davao najviše za održavanje francuske vojske. U 1812. to je iznosilo 246 franaka što je predstavljalo 12 % iznosa Pazinske grofovije. Modernizacijom cesta, Žminj dobiva poštu 1841. Doseljenici iz Karnije (mjesta u Italiji, u okrugu Udine) dolaze u 19. stoljeću. Većinom su radili u žminjskim kamenolomima, a kasnije postali i njihovi vlasnici. Osnovnu školu Žminj dobiva 1822. godine, što omogućava razvoj i prosperitet.
Nagli razvoj početkom 20. st.
Da je u Žminju boravilo mnogo ljudi i da se ovdje trgovalo, govori velik broj gostionica, hotela i soboiznajmljivača. Rade ovdje pekari, stolari, tesari, kovači, postolari, tkalci i sl. Značajno se razvija obrada kamena. Poznati su bili žminjski škarpelini; obrađivači kamena. Za Žminj i Žminjštinu su početkom 20. st. važni sljedeći događaji: osnivanje gospodarske zadruge 1903., izgradnja društvene zgrade - lokande 1905., osnivanje Posujilnice (novčanog zavoda, banke) i Čitaonice 1906. i zadružnog parnog mlina 1907. U to se doba počinju voziti prvi automobili, motocikli i bicikli, a proradio je i telegraf.
Između dva rata
Nakon Prvog svjetskog rata, 1920. godine Rapalskim ugovorom, Istra je pripala Italiji. 1923. godine nastala je Pulska pokrajina sa sjedištem u Puli, a njome je upravljao perfekt. Bila je podijeljena na šest okružja, a Žminj je pripadao pazinskom okružju. Rast počinje 1930. godine i traje do početka Drugog svjetskog rata. Žminjci pokušavaju naći kruh u Americi, Jugoslaviji, Italiji i drugdje. Iselile su 42 obitelji, a mnogi su posjedi propali. Sredinom 30 - ih godina dolazi do napretka, zbog rada u raškom rudniku, jača trgovina, održavaju se ceste i započinje autobusni promet. Žminjci proizvode prodaju u Trstu kamo redovito putuju vlakom. Promet željeznicom bio je brz i udoban. U Trstu su nabavljali razne proizvode i dostavljali ih stanovništvu. Tako je roba iz Trsta dobila visoki ugled među Žminjcima. Dobro je bilo samo ono iz Trsta. Od 1928. kroz Žminj prolazi autobus koji vozi iz Trsta za Pulu i obrnuto, a staje kod crkve svetog Bartola. Sredinom 30- ih godina do Žminja počinju voziti raške kavarice, čime je olakšan odlazak na posao u rudnike gdje radi sve više ljudi. Elektrifikacija je započela 12. siječnja 1929. godine.